Osnovna škola Ivana Kukuljevića Sakcinskog Ivanec

takorekuć nikakav…gradnja škole je započela 1948. godine, a narod je davao punu pomoć u radu na dobrovoljnoj bazi; dovoz cigle, kamena, pijeska, zemlje i kvalificiranu radnu snagu…u čast Dana republike 1950. godine osposobljena je jedna učionica, te stan od dvije sobe i kuhinjom…u ovom poslu istaknuo se narod svojim dobrovoljnim radom.

Te iste godine , 19.9. dodijeljeni su na rad u novo osnovani školski centar, tj. Školu Salinovec učitelji Rubeša Aleksandar i Rubeša Vera, rođena Relac. Nakon reorganizacije školskog centra Ivanec sa školom Salinovec, obuka je započela 1.1. 1951. proslavom Dana dječje radosti. Školskom centru Salinovec pripala su sela Salinovec i Ivanečki Vrhovec.  Razredna odjeljenja konstruirana su  u dva dijela ; I. i III. razred  te  II. I IV. razred sa ukupnim brojem od 98 učenika.

Tako je selo  Salinovec dobilo nakon duge i uporne borbe, požrtvovnosti i rada , HRAM PROSVJETE. Neka kao takav ostane vjekovima! Nosiocima  te borbe i rada neka stoji na ponos, a budućim prosvjetnim radnicima neka bude potstrek za dalji rad ! Cijelome selu neka bude izvor prosvjete, kulture, sreće i blagostanja!“

Tako je o početcima rada naše škole zapisao 1. siječnja 1951. godine tadašnji upravitelj i učitelj Aleksandar Rubeša,  a mi smo odlučili ove godine projektnim danom  pokazati da je škola u Salinovcu  mnogim učenicima i učiteljima  ostala izvor sreće, blagostanja i znanja.

Tema ovogodišnjeg projekta Skrajski kaj-kaj za Kraj bila je „Škola nekad, škola danas“. Provedbom projekta probudili smo mnoge školske uspomene te obilježili  deset godina rada nove školske zgrade u Salinovcu. Projektom smo se priključili i nacionalnom projektu Kliofest 2019. kojem je također ovogodišnja tema „Pišem povijest“. U želji da i mi zapišemo  povijest razvoja školstva u Salinovcu , učenici su intervjuirali svoje prabake, pradjedove, bake i djedove, roditelje i susjede i saznali puno  zanimljivih informacija. Učenici su prikupili i mnoštvo fotografija od samih početaka rada naše škole, davne 1951. godine, i pripremili su sa svojim učiteljicama, Sonjom Poljak i Valentinom Posavec Kovač, izložbu „Područna škola Tina Ujevića Salinovec-Pogled unazad, pogled unaprijed“ koja se može razgledati do kraja nastavne godine u prostorijama škole.  Završna manifestacija projekta održala  se 9.5. 2019. kao nenastavni dan u popodnevnoj smjeni.  Učenici su sudjelovali u radionicama koje su za njih organizirali učitelji, povezujući nekadašnje i sadašnje školske aktivnosti. Tako su se učenici mogli priključiti u radionice pisanja krasopisom i kaligrafijom, izraditi čestitke ili nešto našiti za svoje majke, izraditi cvijeća od krep papira, sudjelovati na nekadašnjem satu zemljopisa, pjevanja i prirodopisa, igrati se s kukcima, zaplesati u folklornoj radionici ili igrati stare sportove i igre na „fiskulturi“.  Tog dana posjetili su nas i nekadašnji profesori naše škole s kojima su učenici razgovarali i zabilježili zanimljivosti o njihovu radu u Salinovcu. Projektni dan završio je priredbom na kojoj su učenici prezentirali rezultate provedenih radionica. Priredbu su upotpunili članovi KUD-a Salinovec i mlade snage KUU Stažnjevec. Na početku priredbe županijski vijećnik, gospodin Stjepan Hudoletnjak rekao nam je ponešto  o svom školovanju u Salinovcu  kao i o izgradnji nove školske zgrade, a na kraju priredbe ravnatelj Damir Jagić se svima zahvalio i pozdravio goste.

Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način pomogli u provedbi  projekta, a o uspjehu samog  projekta procijenite na temelju priloženih fotografija.

INTERVJU S DJEDOM

Ivan Zaplatić, 1954.

1. Kamo ste išli u Osnovnu školu ?

U prvi razred krenuo sam 1961./62.godine.Škola se zvala Osnovna škola Salinovec. Na početku su bile samo dvije učionice, poslije su izgrađene još dvije. Dio nastave se odvijao u školi, a dio u prostorijama Vatrogasnog doma (sedmi i osmi razred) .Nastava je bila u dvije smijene. Razredi su bili spojeni, pa su 1.i2. razred bili zajedno i 3.i 4.razred. Od 1. do 4. razreda u školu u Salinovec su išli samo učenici iz Salinovca i Ivanečkog Vrhovca. U peti razred su došli učenici iz Stažnjevca, Gačica i Željeznice. Tada su razredi imali 25-26 učenika.

Škola je bila dvosmjenska. Obično su niži razredi išli u jutro, a viši poslijepodne, osobito po zimi jer mali nisu mogli po snijegu prije nego su veliki napravili put po snijegu.

2. Kako vam  se zvala učiteljica?

Prva učiteljica mi se zvala Fištrek Ivka, bila je iz Ivanca i stanovala je u zgradi blizu škole koja je bila izgrađena 60-ih godina. Ona me imala do 4. razreda. Sjećam je se po žutoj haljini s crnim točkicama, bila je jako dobra.

3. Koji su se sve predmeti učili?

U petom razredu smo dobili strani jezik, Njemački jezik i Muzički odgoj i druge predmete. Imali smo i domaćinstvo gdje smo obrađivali vrt, učili heklati, štrikati i sl. Izrađivali smo goblene. Djevojčice i dječaci.

Tjelesni smo imali u holu škole ili učionici za lošeg i hladnog vremena, a kad je bilo lijepo na igralištu, nije bilo asfaltirano. Igrali smo graničara, rukomet i nogomet. Iz rukometai nogometa išli smo na natjecanja u Ivanec.

4. Tko Vam je bio razrednik?

Od petog do osmog razreda razrednik mi je bio Josip Jelenečki, predavao je povijest i geografiju i tjelesni. Onda je jedan učitelj imao više predmeta. On mi je bio najbolji učitelj, a ja sam bio najbolji u povijesti i geografije.

5. Kako ste se obraćali učiteljima?

Onda smo se obraćali učiteljima sa drug ili drugarica .

Učitelja se onda poštivalo. Kada je učitelj ulazio u razred dizali smo se i pozdravljali ga sa Zdravo .

Učitelji su bili mladi i pretežno dolazili iz drugih krajeva, Petrinje i bili su pretežno srpske nacionalnosti.Živjeli su u zgradi i teško su se snalazili. Nisu mogli kupiti salatei drugog povrća jer nije bilo dućana. Putujuća trgovina došla je tek kad sam ja išao u treći razred. Onda smo im mi davali iz vrtova salate, luka i drugog povrća koje smo imali.

6. Jeste li imali bilježnice, knjige?

Knjige smo imali, nekima su kupovali roditelji, a neki su posuđivali ili nasljeđivali od starije braće. Knjiga se morala čuvati i biti uredna.

7. Koji ste još pribor imali u školu?

Bilo ga je jako malo, šestar, trokuti, kutomjer u učionici. Mi smo imali isto pribor tko si je mogao kupiti, a tko nije imao novaca opet si je posuđivao od drugih.

8. Tko je brinuo za red u razredu?

Za red u razredu brinuli su se redari i higijeničari. Higijeničari su vodili brigu o tome jesmo li uredni i čisti i za to smo dobivali poene. Redari su brinuli o loženju vatre u zimi i nosili su drva i bili su dežurni učenici.

Svake se godine škola krečila. Obično su to radili roditelji, a učenici su pomagali.

9. Što se dešavalo s onim učenicima koji su bili neposlušni?

Koji su učenici bili neposlušni morali su stajati u kutu, a ponekad su dobili i šibom.

10. Jeste li imali užinu? Što se jelo? (školska kuhinja?)

Imali smo kuhanu hranu koja se kuhala u školi, pretežno varivo. Učenici su u školu nosili u jesen stvari koje su se kuhale (zelje, krumpir, luk i sl.). Nije bilo sendviča jer je salama bila preskupa. Kuharica je bila Josipa Sever iz Ivanečkog Vrhovca. Učenice su joj pomagale oko pranja suha. Kad je bio veliki snijeg kruh nije mogao dolaziti u školu pa su svaki dan dvoje učenika dolazili do glavne ceste gdje je bila krčma i gdje se ostavljao kruh. Nije bilo peciva, samo crni kruh. Neki su učenici plaćali kruh, a oni koji nisu imali nisu plaćali.

11. Jeste li imali uniforme u školi?

Imali smo uniforme, zvali smo ih kute od crnog glota, a curice su imale duže kute kao šurc. Svi smo bili isto obučeni, nije bilo razlike. Jedino kad smo se išli slikati onda su nas obavijestili da se trebamo ljepše obući. Isto i kad su u Dom vatrogasaca dolazili poznati ljudi koji su držali predavanja, borci koji su pričali priče o ratu. ili za neke svečanosti.

12. Jeste li išli na kakve školske izlete? Kamo?

Mi smo bili prijatelji sa školom u Stažnjevcu koja je bila četvorogodišnja škola i sa Osnovnom školom iz Druškovca s kojima smo se posjećivali, međusobno se družili, odlazili na izlete. Išli smo u Stažnjevec brati kestene u jesen, a u Druškovec smo išli na sportske susrete. Išli smo pješke preko Bednje. Na večer smose vraćali pješke za Salinovec.

Izleti su bili do 4. razreda kratki po brdima, na krijesove, a sedmi i osmi razred smo išli u toplice, u sedmom smo išli u Rogašku. Novce za izletsmo skupljali cijele godine da bi imali za put i sendvič. Išli smo u kino, gledali smo ratne filmove Kozara, Bitka na Neretva, Bitka na Sutjeska. Pješice smo išli u Ivanec, držali smo se po dva za ruku. Išli smo i u kazalište u Varaždin.

Radili smo i društveno korisni rad. Pošumljivali smo crnogoricu, za šumariju. Za to smo dobili novčanu nagradu za knjige i pribor za školu.

13. Sjećate li se nečeg posebnog iz vremena školovanja?

Jedan mi je događaj ostao posebno u sjećanju. Negdje u drugom razredu, obzirom da smo bili samo mi učenici iz Salinovca i Vrhovca i svi smo se dobro poznavali. Jedan učenik je donio bananu, njegov otac je na rudniku bio šef pa je bio u Beogradu kod Tita na prijemu pa je od tamo donio banane. Učenik je zamolio mamu da odnese u školu bananu da mi ostali učenici vidimo i probamo bananu. Učiteljica je uzela bananu i dala nama da pod odmorom „poliznemo“ bananu. MI smo imali jabuke i šljive, ono što smo imali doma, a banane nismo imali.

Danas je sve drugačije, danas se ne poštuje učitelj ni u pola kako smo mi morali. Učitelja se trebalo slušati i poštivati.

Najljepše mi je bilo djetinjstvo i druženje sa školskim prijateljima s kojima sam si i danas dobar. Zimi smo se znali sanjkati, grudati i klizati. Po ljeti smo išli na tuđe  jabuke, kruške, trešnje. Puno smo se družili čega danas nema. Kada bismo se sreli na livadi, igrali smo nogomet. U nedjelju kada smo išli na pašu, igrali smo nogomet, kurili smo vatru i pekli krumpire. Danas na žalost toga nema.

Intervju pripremila Ema Posavec Kovač.